Selman Selmanagić (Srebrenica, 25. april 1905. – Istočni Berlin, 7. maj 1986.)
Bio je bosansko-njemački arhitekta i dugogodišnji profesor na Akademiji umjetnosti Weißensee u Berlinu, koji je mnogo radio za vladu Istočne Njemačke.
Selmanagić je rođen u Srebrenici, kojom je tada upravljala Austrougarska, a odrastao je od 1918. u Kraljevini Jugoslaviji. Nakon završenog stolarskog zanata, Selmanagić radi kao stolar u fabrici vagona u Sarajevu 1923-24, a 1925. godine.
Nakon velikog interesa za arhitekturu, počeo je studirati na Bauhausu 1929., diplomirao 1932. s Bauhausovom diplomom br. 100, koju su potpisali Ludwig Mies van der Rohe i Ludwig Hilberseimer. Do 1931. Selmanagić nije bio samo zvijezda u usponu u arhitekturi, već i član Njemačke komunističke partije. Poput mnogih svojih učitelja i kolega u Bauhausu, Selmanagić je napustio Njemačku sa nacističkim preuzimanjem vlasti 1933.
Da bi stekao iskustvo, radio je do 1939. u brojnim arhitektonskim firmama širom Evrope i Bliskog istoka: 1933/35 Istanbul, 1935 Jaffa, 1935 -38 Jerusalim, prvo kao slobodnjak sa Richardom Kauffmannom, kasnije kao nezavisni arhitekta. Studijska putovanja su ga vodila 1935/36, između ostalih, u Tursku, u Egipat i 1938 u Italiju. Pišući prijatelju krajem 1930 -ih, Selmanagić je opisao svoju čudnu poziciju komunističkog i muslimanskog arhitekte u sve podjeljenijoj zemlji, sa Arapima i Jevrejima kao konkurentnim klijentima.
“Vidio sam da [pripadanje] ovisi o vanjskom obliku. Ako nosim fes misle da sam musliman; ako ne nosim, misle da nisam .. Odbacujem sve teorije o rasama i religijama, jer, kako znam, to samo proizilazi iz opšteg kapitalističkog razvoja .. Ali da bih živio, morao sam igrati njihovu predstavu, unatoč mojim pogledima “.
Godine 1939, pod nerazjašnjenim okolnostima, Selmanagić se naglo vraća u Berlin, kontaktirajući preostale kolege iz „Bauhausa“ i „Rote Kapellea“ i radeći za gradska kina. Njegova kratka posjeta Jugoslaviji 1941. ostavila je izuzetne slike Srebrenice neposredno prije Drugog svjetskog rata. Nakon što je radio kao slobodnjak za “Egona Eiermanna“, gdje djeluje u građevinskom odjelu od 1939. do 1942. godine, a zatim kao filmski arhitekta na UFA-i do 1945. Tokom ovih godina aktivno je učestvovao u antifašističkoj borbi.
Kako su Sovjeti oslobađali Berlin i uspostavljali Istočnu Njemačku, Selmanagić je imenovan na istaknute položaje u studijima i akademijama za urbano planiranje DDR -a. Osim zgrada i stadiona, Selmanagić je dizajnirao kultne istočnonjemačke interijere, od elegantnih stolica do elegantnih šaltera.
Zajedno sa još sedam arhitekata, Selmanagić je radio u planskom kolektivu Hansa Scharouna (Planungskollektiv) zadužen za planiranje svih segmenata obnove i razvoja grada u razdoblju od 1945. do 1950. Među zgradama na kojima je radio su Berlinska katedrala, Neue Wache i Humbold University.
Kasnije je postao odgovoran za planiranje kulturnih i rekreativnih lokacija u gradskom vijeću Velikog Berlina. U ovoj ulozi, između ostalog, bio je odgovoran za izgradnju (1950.) stadiona Walter Ulbricht, najvećeg atletskog i fudbalskog stadiona u DDR -u. Paralelno, bio je od 1945. arhitekt njemačke radionice VEB Dresden-Hellerau. 1950. postao je Nijemac i tako je 1967. dobio državljanstvo Njemačke Demokratske Republike.
Od 1950. do penzionisanja, bio je šef Odjela za arhitekturu u Kunsthochschule Berlin-Weißensee. Od 1951. godine tamo je bio profesor za građevinarstvo i unutrašnje uređenje.
Nakon penzionisanja 1970. obilazio je gradove i univerzitete; bio je gostujući predavač na Tehničkom univerzitetu u Grazu, gdje je predavao i njegov bivši kolega iz Bauhausa, Hubert Hoffmann (1904-2000). Godine 1973. predavao je i na temu „Arhitektura Bauhausa“ na Fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju (FAGG) u Ljubljani.
Umro je 1986. godine u istočnom Berlinu i sahranjen je u svom rodnom gradu Srebrenici.
NAGRADE I PRIZNANJA
1964. Medalja za zasluge DDR -a
1970. Patriotski orden za zasluge u bronzi
1979 Patriotski orden za zasluge u zlatu
1985. Počasna kopča Patriotskom ordenu za zasluge u zlatu
DJELA (IZBOR)
1931. Kuća za roditelje, kod Srebrenice
1935-1938. Stambene zgrade u Jeruzalemu
1946-1950. SED Party School Karl Marx, Kleinmachnow
1957-1950. Administrativna akademija Forst Zinna
1950. Stadion Walter Ulbricht (od 1973. Svjetski stadion mladih)
1956. Proširenje Kunsthochschule Berlin-Weißensee u Bühringstraße
1959-1960. Urbanističko planiranje za Schwedta
1975/76. Šef restauratorskih radova u Bau -u
Izvori:
bauhaus-online.de;
Selman Selmanagić, Kunsthochschule Berlin, Beiträge 10, Festgabe zum 80. Geburtstag am 25. April 1985, 72 S., 66 Abb.
