Adem fotograf, Mustafa zubar, Hakija stolar, Avdo šuster, Hazim veterinar…Osmina kafana, Ostojina pekara, Kojina kafana… Zvuči kao listanje likova iz nekog velikog romana, uloga zasluženih stečenim karakteristikama junaka iz djela. Zanimanje postaje nadimak, karakteristika ličnosti njenog djelatnika.
Prisjećajući se izgleda srebreničke prijeratne čaršije, srebreničanka s kojom smo razgovarali dala nam je ova i neka druga imena. Sjećala se grada iz vremena niske gradnje, vremena, kako kaže, prije nego su počeli dizati sve ove zgrade koje su “otele” izgled Srebrenice iz njenih prvih sjećanja.
U razgovoru je, kao prije 40 godina (doduše, sada samo u mislima), prolazila centrom Srebrenice i pritom se sjećala izgleda grada, njegovih žitelja, anegdota iz svakodnevnog života… Prisjetila se zanatlija, prijatelja i poznanika, objekata, navika i običaja među građanima….
U ratnom i postratnom periodu, grad je imao velike gubitke stanovništva i infrastrukture. Određeni dijelovi grada su u potpunosti uništeni.
U centralnom dijelu Srebrenice infrastruktura je, uglavnom, obnovljena. Međutim, u samo središtu, tamo gdje se Trg Mihajla Bjelakovića veže s ulicom Maršala Tita, odmah iza objekta nekadašnje Pivnice koja je, još ranije, bila hotel ili konak, na prvi pogled sakriveno od očiju posmatrača, nalazi se nekoliko devastiranih porodičnih objekata, kao i betonski ostaci kupole i drugi dijelovi srušene Čaršijske džamije.
Zakopana nešto više od 20 godina, pod zemljom nekih 500 metara od mjesta na kojem je stajala, na kojem je činila dio slike jedne čaršije, jednog mjesta, zajedno s ljudima koji su profesiju nosili kao prezime i čast.
